Ftiček prezimenom Avijonko odlučio se oženiti – prema onoj međimurskoj «Ftiček veli da se ženil bode…» i da «…bo našel prepisano ftico…». Upozna Slavicu Kravicu, od plemenite opčine Turopoljske, koja pjeva neku drugu pjesmu i hoće da njezin muž ima rogove i pase travu. (tur je izumrla vrsta goveda prema kojoj je i naziv Turopolje). Onda upozna Zlatu Ribicu, slavonsku snašu, koja bi da njezin budući pliva uzvodno i nizvodno, da bude pravi ribac… Onda naiđe na Mariju Mačku, finu zagrebačku neudanu frajlicu Macu, koja bi da joj muž lovi miševe… A Ftiček bi neku koja leti… I to se dogodi! Dolebdi Duška Dušica, iz roda duhova, ženski duh… Ali njezin bi muž morao letjeti kroz zidove i živjeti u starom napuštenom dvorcu… Ali Ftiček bi se raspao u stotinu komadića da pokuša letjeti kroz zidove dvorca… Osim toga Dušica je tako blijeda i krhka. On bi ipak neki snažni stroj. I eto lokomotive Mande, Mandače, kršne i snažne ličanke što vuče i trideset vagona uzbrijeg . Po tračnicama. Ali Avijonko ne vozi po tračnicama nego leti zrakom. I kada mu se učini da nikada neće naći ljubav svoga života koja bi letjela s njim, upozna Mare svoga života. To je sretan svršetak. Ali da bi se saznalo tko je zapravo ta ljepotica treba pogledati predstavu…

AVIJONKO SE ŽENI – PREDSTAVA I ZA VELIKE – one koji možda više i ne idu u školu i misle da su pozobali sve zrnje znanja

Igraju:

AVIJONKO: Tomislav Svetić

SVE NJEGOVE ODABRANICE: Martina Čvek

Glazba: Snježana Špehar

Studijska obrada i aranžman: Goran Kovačić

Izvedba svjetla i tona: Jesenka Sidor

Scena i kostimi: Antun Crljen

Produkcija i režija: Dubravko Sidor

Ova građanska inicijativa provedena je zahvaljujući financijskoj potpori Regionalne zaklade za lokalni razvoj „Zamah“ u sklopu decentraliziranog modela financiranja Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.