Ftiček prezimenom Avijonko odlučio se oženiti – prema onoj međimurskoj «Ftiček veli da se ženil bode…» i da «…bo našel prepisano ftico…». Upozna Slavicu Kravicu, od plemenite opčine Turopoljske, koja pjeva neku drugu pjesmu i hoće da njezin muž ima rogove i pase travu. (tur je izumrla vrsta goveda prema kojoj je i naziv Turopolje). Onda upozna Zlatu Ribicu, slavonsku snašu, koja bi da njezin budući pliva uzvodno i nizvodno, da bude pravi ribac…Onda naiđe na Mariju Mačku, finu zagrebačku neudanu frajlicu Macu, koja bi da joj muž lovi miševe…A Ftiček bi neku koja leti…I to se dogodi! Dolebdi Duška Dušica, iz roda duhova, ženski duh… Ali njezin bi muž morao letjeti kroz zidove i živjeti u starom napuštenom dvorcu…Ali Ftiček bi se raspao u stotinu komadića da pokuša letjeti kroz zidove dvorca… Osim toga Dušica je tako blijeda i krhka. On bi ipak neki snažni stroj. I eto lokomotive Mande, Mandače, kršne i snažne ličanke što vuče i trideset vagona uzbrijeg . Po tračnicama. Ali Avijonko ne vozi po tračnicama nego leti zrakom. I kada mu se učini da nikada neće naći ljubav svoga života koja bi letjela s njim, upozna Mare svoga života. To je sretan svršetak. Ali da bi se saznalo tko je zapravo ta ljepotica treba pogledati predstavu…

AVIJONKO SE ŽENI – PREDSTAVA I ZA VELIKE – one koji možda više i ne idu u školu i misle da su pozobali sve zrnje znanja

Igraju:

AVIJONKO: Tomislav Svetić

SVE NJEGOVE ODABRANICE: Martina Čvek

Glazba: Snježana Špehar

Studijska obrada i aranžman: Goran Kovačić

Izvedba svjetla i tona: Jesenka Sidor

Scena i kostimi: Antun Crljen

Produkcija i režija: Dubravko Sidor

Ova građanska inicijativa provedena je zahvaljujući financijskoj potpori Regionalne zaklade za lokalni razvoj „Zamah“ u sklopu decentraliziranog modela financiranja Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.